Živio 8. mart – za ravnopravnost radnica i dostojanstven rad!

Na Međunarodni dan žena podsjećamo na nejednak položaj žena u svijetu rada. Žene imaju 13% niže plaće, češće rade u nepunom radnom vremenu i u manje plaćenim zanimanjima, više rade na određeno i u prekarnim oblicima rada te su izrazito podzastupljene na upravljačkim i višim pozicijama. Različiti oblici diskriminacije s kojima se susreću dovode do toga da žene imaju 21% nižu mirovinu te su u toj dobnoj skupini u najvećem riziku od siromaštva. Posebno su ugrožene žene starije životne dobi, žene s invaliditetom, žene pripadnice manjina i žene u ruralnim područjima.

Nadalje, žene su u Hrvatskoj kontinuirano diskriminirane na tržištu rada, i to najviše na osnovi trudnoće i majčinstva te dobi. Žene se i dalje stereotipno percipira kao „skrbnice“ te kao manje sposobne, fleksibilne i pouzdane radnice. Diskriminacija se najčešće manifestira kroz otkazivanje ili neobnavljanje ugovora o radu kada poslodavac sazna za trudnoću, zatim premještaje na radna mjesta s nepovoljnijim uvjetima rada i uskrate napredovanja pri povratku s rodiljnog/roditeljskog dopusta, kao i nerazumijevanje pitanja usklađivanja privatnog i poslovnog života. Pri zapošljavanju se susreću s nezakonitim pitanjima o planiraju obitelji, dok žene u dobi od 50 i više godina jako teško pronalaze zaposlenje. Žene na radnim mjestima slušaju i negativne komentare o majčinstvu (npr. “žene s malom djecom ne mogu se kvalitetno usredotočiti na posao”, “trebala bi se strpiti s djecom barem godinu dana dok se posao uhoda” ili “izrodi sve zaredom da ne ideš svako malo na porodiljni” i sl.). Žene su na svojim radnim mjestima seksualno uznemiravane i, dok počinitelji bivaju blago ili nikako sankcionirani, one su te koje budu premještene na druga radna mjesta ili ih napuštaju.

U našem radu primjećujemo da iako radnice odmah prepoznaju diskriminaciju, i dalje ih manji broj to prijavljuje nadležnim tijelima. Razlozi koje navode za to su nepovjerenje u pravosudni sustav i institucije, strah od otkaza i mobbinga, nepoznavanje vlastitih prava te često navode kako žele izbjeći dodatan stres koji će im time biti prouzročen. Isto tako, žene često smatraju kako poslodavci ne pokazuju spremnost za rješavanje ovih problema. U kompanijama ne postoje ili se ne provode politike i postupci koji bi detaljnije uređivali pitanja zaštite od diskriminacije i seksualnog uznemiravanja, kao i jednakost plaća te usklađivanja privatnog i poslovnog života. Stoga treba kontinuirano senzibilizirati i educirati poslodavce, ali je nužno adekvatno sankcionirati one koje zakone krše, a ženama osigurati poštivanje njihovih prava. Osim toga, Republika Hrvatska nema nacionalne politike koje bi se sustavno i promišljeno bavile rodnom ravnopravnosti na tržištu rada, kao ni propise kojima bi se odredili standardi zaštite i obaveze poslodavaca u ovim područjima.

Dosta je diskriminiranja i prosuđivanja žena kroz patrijarhalne društvene vrijednosti i stereotipne uloge i vrijeme je da se počne vrednovati ženski rad! Radno zakonodavstvo mora biti rodno i socijalno osjetljivo te osigurati dostojanstvene i sigurne uvjete rada. Žene moraju imati jednaka prava koja se u praksi stvarno provode.

Da bi se to ostvarilo, nužno je:

· Provoditi rodne analize koje će rezultirati rodno osjetljivim zakonima i propisima, uz alociranje odgovarajućih financijskih i ljudskih sredstava za njihovo provođenje

· Propisati minimalne obveze i standarde za poslodavce koje će osigurati transparentnost u procesima zapošljavanja, plaća, usklađivanja privatnog i poslovnog života, suzbijanju diskriminacije i seksualnog uznemiravanja

· Normirati ova pitanja na razini poslodavca te razviti efikasne mehanizme zaštite

· Razviti posebne mjere zaštite za prekarne radnice

· Sankcionirati poslodavce koji propise krše, te razviti sustav olakšica/poticaja za poslodavce koji u svom poslovanju provode rodno osjetljiv pristup

· Adekvatno kompenzirati prekide u radu zbog neformalne skrbi

‍

‍