Položaj žena na tržištu rada

24.5.2021

Kada govorimo o položaju žena na tržištu rada u Hrvatskoj primjećujemo da se one i dalje nalaze u nepovoljnijoj poziciji u odnosu na muškarce. Žene imaju 13% niže plaće, više su pogođene prekarnim oblicima rada, izrazito su podzastupljene na upravljačkimi višim pozicijama (tzv. efekt staklenog stropa) te češće rade u nepunom radnom vremenu i u manje plaćenim zanimanjima. Različiti oblici diskriminacije s kojima se susreću dovode do toga da žene imaju 21% nižu mirovinu te su u toj dobnoj skupini u najvećem riziku od siromaštva.

Žene su u Hrvatskoj kontinuirano diskriminirane na tržištu rada, i to najviše na osnovi trudnoće i majčinstva te dobi. Iako imamo zakone koji reguliraju ovo područje, oni se u praksi i dalje ne provode. Diskriminacija žena se najčešće manifestira kroz otkazivanje ili neobnavljanje ugovora o radu kada poslodavac sazna za trudnoću, zatim premještaje na radna mjesta s nepovoljnijim uvjetima rada i uskrate napredovanja pri povratku s rodiljnog/roditeljskog dopusta, kao i nerazumijevanje pitanja usklađivanja privatnog i poslovnog života. Diskriminacija se temelji na percepciji žena kao onih koje su manje fleksibilne i produktivne zbog svoje majčinske uloge te uzrokuju organizacijske poteškoće poslodavcima. Pri zapošljavanju se susreću s nezakonitim pitanjima o planiraju obitelji, a naradnim mjestima slušaju negativne komentare o majčinstvu (npr. “žene s malom djecom ne mogu se kvalitetno usredotočiti na posao”, “trebala bi se strpiti s djecom barem godinu dana dok se posao uhoda” ili“izrodi sve zaredom da ne ideš svako malo na porodiljni” i sl.). Ako pak muškarci preuzmu obveze skrbi, oni ne zadovoljavaju društvenu percepciju “muške” rodne uloge što također uzrokuje njihovu diskriminaciju na radnom mjestu.

U našem radu primjećujemo da iako žene odmah prepoznaju diskriminaciju, i dalje ih manji broj to prijavljuje nadležnim tijelima. Razlozi koje navode za to su nepovjerenje u pravosudni sustav i institucije, strah od otkaza i mobbinga te nepoznavanje vlastitih prava. U tom smislu vrlo je važno ohrabriti i osnažiti žene da progovore o diskriminaciji koju doživljavaju te ju prijave. Isto tako većina žena smatra kako poslodavci ne pokazuju spremnost zarješavanje ovih problema te je uočeno da u kompanijama najčešće ne postoje ili se ne provode politike i postupci koji bi detaljnije uređivali pitanje zaštite od diskriminacije, kao što je postupak zaštite dostojanstva koji je predviđen Zakonom o radu. Stoga je potrebno kontinuirano senzibilizirati i osvještavati poslodavce o ovim problemima te im ponuditi alate kako bi se spriječilo da do ovakvih situacija dolazi, ali je isto tako važno adekvatno sankcionirati one koje zakone krše. Osim toga, Republika Hrvatska ni na nacionalnoj razini nema politike koje bi se sustavno bavile pitanjem usklađivanja privatnog i poslovnog života, a kojima bi se dao jasan smjer poslodavcima kako smanjiti diskriminatorne prakse koje pogađaju prvenstveno žene. Jednako je tako važno raditi na osvještavanju društva, posebno mladih, o ovim pitanjima te mijenjati percepcije koje imamo prema ženama i muškarcima.