Neplaćeni dopust i odsutnost s posla
Zakon u čl. 87. uređuje pravo na neplaćeni dopust te propisuje da poslodavac može radniku_ci na njezin zahtjev odobriti neplaćeni dopust. Za vrijeme trajanja neplaćenoga dopusta prava i obveze iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom miruju, ako zakonom nije drukčije određeno. Posebno je propisano da radnik_ca ima pravo na neplaćeni dopust u ukupnom trajanju od pet radnih dana godišnje za pružanje osobne skrbi. Zakon tu vrstu neplaćenog dopusta naziva pravom na dopust za pružanje osobne skrbi. Pod pružanjem osobne skrbi smatra se skrb koju radnik_ca pruža članu uže obitelji ili osobi koja živi u istom kućanstvu i koja joj je potrebna zbog ozbiljnog zdravstvenog razloga. Poslodavac može, u svrhu odobravanja prava na dopust za pružanje osobne skrbi, zatražiti od radnika_ce dokaz o postojanju ozbiljnog zdravstvenog razloga. Pod istim kućanstvom smatra se zajednica osoba određena propisom kojim se uređuje socijalna skrb. Tijekom razdoblja korištenja prava na pružanje osobne skrbi poslodavac ne smije radnika koji se koristi tim pravom odjaviti iz obveznih osiguranja prema propisima o obveznim osiguranjima.
U čl. 87. a Zakon uređuje pravo na odsutnost s posla pa propisuje da radnik_ca ima pravo na odsutnost s posla jedan dan u kalendarskoj godini kada je zbog osobito važnog i hitnog obiteljskog razloga uzrokovanog bolešću ili nesretnim slučajem prijeko potrebna njegova trenutačna nazočnost. Duže trajanje odsutnosti, kao i naknada plaće za to vrijeme mogu se utvrditi kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Za stjecanje prava iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, navedeno razdoblje odsutnosti s posla smatra se vremenom provedenim na radu. Iz upravo navedenog proizlazilo bi da poslodavac nije dužan platiti radnika_cu za dan odsutnosti s posla, ali mogao bi im isplatiti naknadu plaće ako bi to nekim izvorom prava bilo određeno odnosno ugovoreno, kao što uostalom vrijedi i za pravo na neplaćeni dopust.
Naime, Direktiva o usklađivanju privatnog i poslovnog života propisuje da bi svaki pružatelji_ica skrbi trebala imati pravo na dopust u trajanju od 5 radnih dana godišnje, i to bez da utječe na već zakonom uređene dopuste zbog obiteljskih prilika i sl. Ovaj dopust bi svakako trebao biti plaćen. Nipošto se ne bi smjelo skraćivati trajanje postojećeg prava na plaćeni dopust, već bi ga upravo suprotno trebalo povećati na minimalno 15 radnih dana godišnje. Na taj način bi se radniku_ci omogućilo da koristi pravo na plaćeni dopust za svrhe propisane člankom, ali i dodatne dane za pružatelje_ice skrbi i njihove potrebe koje proizlaze iz usklađivanja privatnog i poslovnog života. Osim što bi se ovo pravo moglo kombinirati s pravom na očev dopust u vrijeme prije rođenja djeteta, omogućilo bi roditeljima da ga koriste radi ispunjenja drugih obaveza (npr. upis u vrtić/školu, odlazak s djetetom kod liječnika i sl.). Drugim riječima, smatramo da dopust koji Zakon sada uređuje kao neplaćeni dopust treba biti plaćen, odnosno dopust za pružateljice_e skrbi iz čl. 87. treba odobravati kao plaćeni dopust te kombinirati s potrebama usklađivanja privatnog i poslovnog života (u koje ulaze i obaveze skrbi za ovisne ili bolesne članove obitelji/kućanstva) i drugim osobnim potrebama. Isto tako, ne treba ga uvjetovati ozbiljnim zdravstvenim razlogom jer potrebe za skrb o članovima obitelji ili kućanstva (npr. starijim osobama) nisu nužno vezane uz njihovo ozbiljno zdravstveno stanje. Navedeno sve može biti uređeno Pravilnikom o radu ili ugovorom o radu i svakako je primjer dobre prakse.
